Indija

VIII

Meditacija je težak posao. Ona zahteva najviši vid discipline – ne slaganje, oponašanje, poslušnost, već disciplinu kao plod stalne svesnosti, ne samo stvari oko vas, već i u vama. Zato meditacija nije čin izolacije, već čin u svakodnevnom životu koji iziskuje saradnju, istančanost i pronicljivost. Ako nismo položili čvrstu osnovu ispravnog života, meditacija postaje beg, a samim tim potpuno bezvredna. Ispravan život nije sleđenje društvenog morala, već sloboda od zavisti, pohlepe i težnje za moći – koji rađaju neprijateljstvo. Ta sloboda ne nastaje delovanjem volje, već svešću o njoj kroz samospoznaju. Kada nema znanja o onome što se odvija u nama, meditacija postaje čulno uzbuđenje i samim time skoro beznačajna.

Na ovoj geografskoj širini skoro i da nema sutona ili svanuća, i tog jutra, duboka i široka, reka je bila kao rastopljeno olovo. Sunce se još nije diglo nad zemljom, ali se na istoku rasvetljavalo. Ptice nisu počele sa svojim jutarnjim horom, a seljaci se nisu dozivali. Venera je bila posve visoko na nebu, i kako ste je posmatrali, sve je više bledela, dok se sunce nije vinulo nad krošnjama drveća, a reka pretvorila u srebro i zlato.

Zatim su krenule ptice i selo se probudilo. Baš tada, nenadano, na prozoru se pojavio veliki majmun, siv, crna lica i kuštrave kose što je pokrivala čelo. Ruke su mu bile crne, a s prozorske daske u sobu je virio njegov dugi rep. Seo je veoma tiho, skkoro nepomičan, netremice nas motreći. Bili smo veoma blizu, delio nas je svega korak. Iznenada je ispružio ruku i neko smo se vreme držali za ruke. Njegova je šaka bila gruba, crni i prašnjava, pošto se popeo preko krova i male ograde nad prozorom, pre nego što se tu smestio. Bio je potpuno opušten i čudila je njegova izuzetna vedrina. Nije bilo traga strahu, nelagodnosti; kao da je kod kuće. I tako je bio tu, reka je sada bila jarke boje zlata, a tamo dalje zelena obala i krošnje drveća. Prošlo je dosta vremena u našem zagrljaju ruku; tada je, skoro nesvesno, povukao ruku, ne mičući se ipak s mesta. Gledali smo se, i mogli ste da vidite sjaj u njegovim malim i crnim očima, punim čudne radoznalosti. Želeo je ući u sobu, ali je oklevao, da bi zatim pružio ruke i noge, uhvatio se za ogradu i nestao pod krovom. Uveče smo ga ponovo videli, visoko na drvetu, zaokupljenog jelom. Mahnuli smo mu, ali nije odgovorio.

Bio je sannayasi, redovnik, nežno, blagog lica i finih ruku. Bio je čist, a halje su mu skoro bile oprane, izgužvane. Kazao je da dolazi iz Rišikeša, gde je mnogo godina proveo sa svojim guruom, koji se sada povukao u više planine i osamljenost. Kazao je da je posetio mnoštvo ašrama. Dom je napustio pre mnogo godina, možda kada mu je bilo dvadeset. Nije se jasno mogao setiti koliko mu je tada bilo godina. Kazao je da ima roditelje i više sestara i braće, ali je izgubio svaku vezu s njima. Sav je ovaj put prešao pošto je od više gurua čuo da bi bilo dobro da nas poseti, a takođe je tu i tamo nešto pročitao. Pre nekog vremena je razgovarao sa svojim drugom sannayai-jem i eto ga ovde. Teško mu je bilo odrediti godine; prešao je srednju dob, ali su njegov glas i oči još uvek bili mladi.

,,Moja je sudbina da lutam Indijom, posećujući razna središta i njihove gurue, od kojih su neki obrazovani, neki neuki, iako je u njima bilo nečega što je ukazivalo na izvestan žar; neki su ipak bili obični izrabljivači, dajući mantre; često su bili i van zemlje i postali popularni. Malo ih je koji su se izdigli nad tim, ali među njima je bio i moj doskorašnji guru. On se međutim povukao u udaljen i izolovan deo Himalaja. Svake godine više nas odlazi mu u posetu, da bi primili njegov blagoslov.''

Da li je nužno izdvajati se iz sveta?

,,Očito je potrebno odreći se sveta, jer svet nije realan, kao što je i guru potreban, jer je iskusio stvarnost, i on će onima koji idu za njim pomoći da proniknu u tu stvarnost. On zna, a mi ne. Čudi nas kada kažete da je guru nepotreban, jer vi idete protiv tradicije. Upravo ste vi mnogima postali guru, a istinu nije moguće pronaći sam. Potrebna je pomoć – obredi, vođstvo onih koji znaju. Možda je jednom moguće uspraviti se sam, ali ne sada. Mi smo deca i trebaju nam oni koji su odmakli putem. Učiti možemo jedino sedeći do nogu onih koji znaju. Ali vi kao da sve to negirate, i zato sam došao da shvatim zašto.''

Zagledajte se u reku – jutarnju svetlost na njoj, ona blistava, zelena i sočna polja pšenice, kao i drveće iznad. Tu počiva duboka lepota; a oči koje to vide, da bi to obuhvatile, moraju biti pune ljubavi. I čuti kloparanje tog voza na čeličnom mostu, jednako je važno kao i čuti poj ptice. Zato gledajte i slušajte gukanje ovih golubova. I gledajte tamarind s ona dva papagaja. Da bi ih oči videle, među njima mora postojati zajedništvo – zajedništvo s rekom, čamcem koji prolazi, punim seljaka koji veslaju i plivaju. To je delić sveta. Ako ga odbacite, odbacili ste lepotu i ljubav – samu zemlju. Vi odbacujete društvo ljudi, ali ne i stvari koje je čovek u svetu proizveo. Vi ne odbacujete kulturu, tradiciju, znanje – kada se povučete od sveta, sve vas to prati. Lepotu i ljubav odbacujete jer se plašite te dve reči i onoga što se krije iza njih. Lepota je povezana s čulnom stvarnošću, njenom seksualnošću, kao i ljubavlju uz nju vezanu. To odricanje učinilo je takozvane religiozne ljude samoljubivima – možda na nekom višem stepenu u odnosu na svetovnog čoveka, ali ipak samoljubivim. Kada ste lišeni lepote i ljubavi, ne možete susresti ono neizmerljivo. Ako pažljivije pogledate sannasi-je i svece, videćete da su lepota i ljubav daleko od njih. Oni možda govore o tome, ali oni su grubi krotitelji, nasilni u svojim obuzdavanjima i zahtevima. I zato su, iako mogunavući narandžastu ili crnu odoru, ili kardinalsku grimiznu odeždu, svi oni zapravo veoma svetovni. Reč je o profesiji, kao i svakoj drugoj; sigurno se ne radi o onom što nazivamo duhovnim. Neki od njih bi trebalo da budu trgovci, a ne duhovni emisari.

,,Vaše su reči okrutne, znate li to?''

Ne, mi samo utvđujemo činjenicu, a činjenica nije ni okrutna, ni ugodna, ni neugodna, ona je takva. Većina nas je protiv toga da stvari vidi u pravom svetlu, ali one su zapravo prilično očite i potpuno otvorene. Izolovanje je način života, put kojim svet ide. Svaki čovek se kroz svoje egocentrično ponašanje izoluje, bio on oženjen ili ne, bilo da govori o saradnji ili nacionalnosti, postignuću i uspehu. Tek kada ta izolacija biva ekstremna, imamo neurozu, koja – ako je prisutan talenat – stvara slikarstvo, književnost i slično. To povlačenje iz sveta sa svim njegovim metežom, brutalnošću, mržnjom i zadovoljstvom, je deo procesa izolovanja, zar ne? jedino što to sannayasi čini u ime vere, ili Boga, dok to čovek takmičar prihvata kao sastavni deo društvene strukture.

Tom izolovanošću vi i postižete izvesne moći, izvestan kvalitet strogosti i umerenosti, koji pružaju osećaj moći. A moć, bilo olimpijskog pobednika, predsednika države ili poglavara crkvi i hramova ista je. Moć u bilo kom obliku je zlo – ako možemo tako reći – i čovek obdaren moćju nikada ne može utrti put k stvarnosti. Izolacija dakle nije put.

Da bi uopšte živeli, saradnja je nužna; a nje nema sa sledbenikom ili guruom. Guru uništava učenika, kao i učenik gurua. Kako u tom odnosu učitelja i učenog može biti saradnje, zajedničkog rada, zajedničkog istraživanja, zajedničkog putovanja? Ta hijerarhijska podela kao deo društvene strukture, bilo u religiji, vojsci ili trgovini, u suštini je svetovna. A kada odbacujete svet, zapravo ste upregnuti svetovnošću.

Nesvetovnost nije oskudna odeća, jedan obrok dnevno, ili ponavljanje neke besmislene, iako stimulirajuće mantre ili izraza. To je svetovnost , kad se odričete sveta a iznutra ste deo tog sveta zavisti, pohlepe, straha, prihvatanja autoriteta i podele na one koji znaju, i one koji ne znaju. Još uvek je svetovnost kada težite za postignućem, bilo slave ili onog što možda zovete idealom, ili Bogom, ili kako vam drago. Ono što je u suštini svetovno, jeste prihvaćena tradicija kulture, a povlačenjem u planinu, daleko od ljudi, ne rešavate se te svetovnosti. Stvarnost ni u kojem slučaju ne vodi tuda.

Čovek mora biti sam, ali ta osamljenost nije izolacija. Ta osamljenost podrazumeva slobodu od sveta pohlepe, mržnje i nasilja, sa svim njihovim istančanostima, kao i slobodu od bolne usamljenosti i očaja.

Biti sam znači biti stranac koji ne pripada niti jednoj religiji ili naciji, verovanju ili dogmi. Ta se samoća sučeljava sa nevinošću koju nikada nije okaljalo čovekovo zlo. Nevinost je ta koja može živeti u svetu, sa svim njegovim nemirima, a ipak ne izvirati iz njega. Ona nije umotana ni u jednu nošnju. Cvet dobrote ne nalazimo ni na jednom putu, jer nema puta ka istini.

* * *

XI

 

Ako svesno zauzmete stav, položaj, da bi meditirali, onda se to pretvara u zabavu, igračku uma. Ako se odlučite izdvojiti iz zbrke i bede života, onda to postaje iskustvo uobrazilje – a to nije meditacija. Niti svesno, niti nesvesno, ne smeju u tome učestvovati; oni čak ne smeju ni biti trajanja i lepote meditacije u suprotnom, isto tako možete prošetati i kupiti neki srceparajući roman.

U potpunoj budnosti meditacija nema saznavanja, nema prepoznavanja, niti pamćenja nečega prošlog. Vreme i prostor potpuno su ukinuti, jer oni su žiža koja sužava vlastito viđenje.

U trenutku svetlosti, misao bledi, a svestan napor da se iskusi i pamćenje istog, jesu reč koja je prošlost. A reč nikada nije ono zbiljsko. U tom trenutku – koji nije vreme – ono krajnje je neposredno, upravo ovde, ali to krajnje nema simbola, nema ničijeg lika, nema boga.

Tog jutra, naročito tako rano, dolina je bila izuzetno tiha. Sova je prestala hukati, a s udaljenih brda nije bilo odgovora druge sove. Na istoku je bio prigušen sjaj, najava, a Južni Krst još nije izbledeo. Lišće je bilo potpuno nepomično, bez šuštanja, i činilo se kao da se Zemlja više ne vrti. Mogli ste da osetite tu tišinu, dodirnuti je, onjušiti, i u sebi je imala nečeg od dubokog prožimanja. Nije to bila tišina vani među brdima, među drvećem, koje je bilo nepomično; vi ste bili deo nje, ništa vas nije razdvajalo. Deljenje na buku i tišinu nije imalo značaja. A ta brda mračna, nepomična, bila su deo toga, kao i vi sami.

Ta tišina bila je veoma živa. Ona nije bila negiranje zvuka, i čudesno tog jutra ušuljala se kroz prozor poput opojnog mirisa, a s njom i slutnja, osećaj apsolutnog. Gledajući kroz prozor, nestalo je rastojanje među svim stvarima, a vaše su se oči otvorile sa svitanjem i svet su videle kao prvog puta.

,,Mene zanimaju seks, društvena jednakost i Bog. Jedino to je važno u životu, ništa drugo. Politika, religija, sa svojim sveštenicima i obećanjima, svojim obredima i veroispovestima, toliko su uvredljivi. Oni zaista ne objašnjavaju ništa, nikada nisu rešili nijedan problem, jedino su pomogli njihovom produžavanju. Na različite načine prokleli su seks i podržavali su društvene nejednakosti, a bog, tvorevina njihovog duha, je kamen, koji su obavili ljubavlju i njenim čuvstvom. Što se mene tiče, ja u njima ne vidim ništa. To vam kažem samo zato, da bi sve to zanemarili i pozabavili se s ova tri problema – seksom, društvenom bedom i onim što zovu Bog.

Za mene je seks neophodan kao i hrana. Priroda je stvorila muškarca i ženu i užitak noći. Meni je to važno koliko i otkriće istine koju možemo nazvati Bog. I važno je saosećati sa svojim bližnjim, baš kao i voleti ženu u svojem domu. Seks nije problem. Ja uživam u njemu, ali u meni strah je od nečeg nepoznatog, i upravo taj strah i bol koji moram razumeti – ne kao problem koji treba rešiti, već radije nešto u šta moram proniknuti, kako bih zaista bio očišćen. Zato bih želeo, ako imate vremena, o tome razgovarati s vama.''

Da počnemo s zadnjim, umesto onim prvim, možda će tada drugi problemi biti dublje shvaćeni; možda ćemo tada otkriti nešto sasvim različito od onog što zadovoljstvo može pružiti?

Želite li osnažiti svoje verovanje, ili zapravo želite videti stvarnost – ne doživeti je, već je zaista videti umom i srcem, potpuno budnima i bistrima? Verovanje je jedno, a viđenje drugo. Kao i vera, verovanje vodi u tamu. Verovanje vas vodi u crkvu, mračne hramove i omamljujuća čuvstva rituala. Na tom putu nema stvarnosti, jedino uobrazilja, ornamenti predstavne mašte koji ispunjavaju crkvu.

Ako negirate strah, verovanje nije potrebno, ali ako prianjate uz verovanje i dogmu, onda ima mesta za strah. Verovanje nije samo ono što pripada verskim sankcijama; ono može nastati čak i ako ne pripadate ni jednoj religiji. Možda imate vlastito individualističko, isključivo verovanje – ali to nije svetlost jasnoće. Misao se trudi oko verovanja, kako bi se zaštitila od straha koji je sama stvorila. A put misli nije sloboda pažnje koja vidi istinu.

Neizmerno ne možete tražiti mišlju, pošto misao uvek ima granice. Uzvišeno je van dosega misli i razuma, kao što nije ni plod čuvstva, osećaja. Negacija misli je pažnja; negacija misli je i ljubav. Tražite li najviše, nećete pronaći; ono mora vama doći, ako imate sreće – a imati sreću znači otvoren prozor vašeg srca, a ne misli.

,,To je prilično teško, zar ne ? Od mene tražite da poreknem celog sebe, sebe kojeg sam veoma pažljivo negovao i podržavao. Mislio sam da je sreća u onom što možemo nazvati Bog, večna. To je moje utočište; u tome je sva moja nada i radost; i sada tražite da sve to odbacim. Je li to moguće? I da li to zaista želim? Osim toga, zar mi ne obećavate nagradu ako sve to zanemarim? Jasno, ne nudite mi zapravo ništa kao nagradu, ali da li zaista mogu – ne tek verbalno – potpuno odbaciti ono na šta sam se uvek oslanjao?''

Pokušate li to namerno učiniti, pretvoriće se u sukob, bol i beskrajnu bedu. Ali ako tu istinu vidite – kao što vidite istinu ove lampe, treperavog svetla, fitilja i medenog postolja – onda ste kročili u novu dimenziju. U toj dimenziji, ljubav ne zna za društvene probleme; nema rasne, klasne ili intelektualne podele. Jedino nejednaki osećaju potrebu za jednakošću. Nadređeni je taj, koji teži da održi svoju podelu, svoj stalež, svoje puteve. A podređeni večno teži da postane nadređeni; potlačeni da postane tlačitelj. Znači naprosto doneti zakone – iako su oni nužni – ne znači i kraj podele i njene okrutnosti; kao što ne znači ni kraj podele između rada i položaja. Rad koristimo da bi ostvarili položaj, i tako počinje celi krug nejednakosti. Problemi društva ne završavaju se moralom, koji je društvo izmislilo. Ljubav ne zna za moral, i ljubav nije reforma. Kad ljubav postane užitak, bol je neizbežan. Ljubav nije misao, a misao donosi užitak – kako seksualni, tako i užitak postignuća. Misao osnažuje i produžava zadovoljstvo trenutka. Misao, razmišljajući o tom užitku, daje mu vitalnost idućeg trenutka zadovoljstva. Seksom zovemo to traganje za užitkom, zar ne? Uz to imamo u velikoj meri privrženost, nežnost, pažnju, zajedništvo i slično, ali kroz sve to provlače se bol i strah. Tu nit koja se provlači, misao svojim delovanjem čini neprekinutom.

,,Ali ne možete užitak razdvojiti od seksa! Ja živim za to zadovoljstvo; ja ga volim. Za mene je ono važnije od novca, položaja ili ugleda. Znam da užitak donosi bol, ali i prevladava nad bolom, pa zato ne brinem.''

Kada se taj užitak, koji toliko volite, završi – starošću, nesrećom, vremenom – vi ste u klopci; tada je patnja vaš pratilac. Ali ljubav nije užitak, i nije plod čežnje, i upravo zato, gospodine, moramo kročiti u drukčiju dimenziju. Tamo gde su naši problemi – i naša sporna pitanja – razrešeni. Bez toga, šta god činili, uvek postoje patnja i zbrka.

XII

U VAZDUHU je bilo mnogo ptica,neke su preletale široku reku, a neke, visoko gore, skoro bez pokreta krila kružile u širokim krugovima. One visoko uglavnom su bili lešinari i na blještavoj sunčevoj svetlosti, bili su samo mrlje, koje klize na povetarcu. Na zemlji, oni su bili nespretni, sa svojim golim vratovima i širokim, teškim krilima. Nekoliko njih je bilo na tamarindu, i vrane su ih gnjavile. Posebno jedna je bila dosadna, nastojeći da se uspne na jednog lešinara. Kada mu je dosadilo, lešinar je poleteo, a dosadna vrana mu je doletela straga i u letu mu sletela na leđa. Bio je to zaista neobičan prizor – lešinar, na čijem je vrhu počivala crna vrana. Činilo se kao da se vrana odlično zabavlja, dok je se lešinar pokušavao otresti. Najzad, vrana je poletela preko reke i nestala među drvećem.

Preko reke su došli papagaji, krivudajući, žagoreći, kazujući celom svetu da dolaze. Bili su svetlozelini, crvenih kljunova, i na tom tamarindu bilo je više njih. Izišli bi u zoru, spustili se do reke i ponekad uz žagor vratile, ali bi češće bili odsutne celog dana, vraćajući se tek u kasno poslepodne, nakon što su krali zrna sa polja i koje god voće bi mogli naći. Za par trenutaka videli biste ih mešu lišćem tamarinda, a potom bi nestali. Nije ih bilo moguće slediti među sitnim zelenim lišćem drveta. U duplji drveta imali su rupu u kojoj su svi zajedno, ženke i mužjaci, živeli, i izgledali su tako srećni, radosno žagoreći kada bi izlazili. Uveče i u rano jutro, sunce je utiralo put – zlatno u zoru, i srebrno uveče – preko reke. Nije čudo što ljudi obožavaju reke; to je bolje od obožavanja kipova, sa svim ritualima i verovanjima. Reka je bila živahna, duboka i bujna, uvek u pokretu; male barice uz obalu uvek su bile ustajale.

Svaki se čovek ograđuje u maloj barici, i tu se raspada, nikada ne kročivši u sredinu bujice reke. Iako su je nešto uzvodno ljudi zagadili, u svojem središnjem toku ta je reka bila modrozelena i duboka. Bila je to čudesna reka, naročito u sam osvit zore; tako mirna, nepomična, boje rastopljenog srebra. A kada bi se sunce diglo nad krošnjama drveća, postajala je zlatna., i zatim se ponovo pretvarala u srebrnu stazu; a voda bi živnula.

U toj sobi koja se nadnosila nad rekom, bilo je sveže, skoro hladno, jer je počinjala zima. Muškarac, koji je sedeo nasuprot svoje žene, bio je mlad, a ona još mlađa. Seli smo na ćilim na hladnom, grubom podu. Nije ih zanimalo posmatranje reke, i kada im je skrenuta pažnja na nju, njenu prostranost, njenu lepotu, kao i zelenu obalu na drugoj strani – u znak učtivosti klimnuli su glavom. Prešli su dug put sa severa, autobusom i vozom, i nestrpljivo su želeli da govore o onome što ih je mučilo; reka je bila nešto što su mogli gledati kasnije, kada će imati vremena.

On je rekao: ,,Muškarac nikada ne može biti slobodan; vezan je uz svoju porodicu, decu, posao. Do smrti nosi odgovornost. Osim, ako'' ,dodao je, ,,ne postane sannayasi, sveštenik.''

Jasna mu je bila nužda da bude slobodan, ali je ipak osećao da se radi o nečemu, što u ovom svetu punom rivalstva i surovosti ne može postići. Njegova ga je žena slušala nešto začuđenog izraza, zadovoljna što njen muž ume biti ozbiljan, i ume se sasvim lepo izraziti na engleskom. To joj je davalo osećaj posesivnog ponosa. Pošto je sedela malo iza njega, on toga uopšte nije bio svestan.

,,Može li čovek uopšte biti slobodan?'' , pitao je. ,,Neki politički pisci i teroristi, poput komunista, kažu da je sloboda nešto buržujsko, nedostižno i nestvarno, dok demokratski svet puno govori o slobodi. I tako, kapitalisti, a naravno i sve religije, propovedaju slobodu i obećavaju je, iako se trude da čoveka učine zatočenikom upravo njihovih verovanja i ideologija – svojim delima poričući vlastita obećanja. Došao sam da otkrijem, ne tek intelektom, može li čovek, mogu li ja biti zaista slobodan u ovom svetu. Da bih došao ovde, na poslu sam tražio dva slobodna dana; dva dana ću biti slobodan od rada – rutine ureda i običnog života malog gradića u kojem živim. Da imam više novaca, bio bih slobodniji i mogao bih ići kud god želim, i činiti šta god želim, možda slikati, ili putovati. Ali obzirom na moju platu, to je nemoguće, a imam i odgovornosti; ja sam zatočenik mojih odgovornosti.''

Njegova žena nije mogla sve razumeti, ali je na reč ,,odgovornosti'' načuljila uši. Možda se pitala da li on to želi da napusti dom, i lutati pod svodom nebeskim.

,,Te odgovornosti'' , nastavio je, ,,sprečavaju me da budem slobodan i izvana i iznutra. Jasno mi je da čovek ne može biti potpuno slobodan od sveta poštanskog ureda, tržnice, kancelarije i slično, i tu ne tražim slobodu. Ono što želim otkriti je, može li čovek uopšte biti slobodan iznutra?''

Lepršajući naokolo, golubovi na verandu su gukali, papagaji su žagorili ispred prozora, dok se sunce presijavalo na njihovim zelenim krilima.

Šta je sloboda? Da li ideja, ili osećaj koji misao rađa, pošto je zarobljena u nizu problema, teskoba i slično? Da li je sloboda plod, nagrada, nešto što čeka na kraju procesa? Da li je sloboda kada se oslobodite gneva? Ili moći da radite šta vam je volja? Da li je sloboda kada odgovornost osećate teretom i odbacite je? Da li je sloboda kada se opirete, ili popuštate? Može li misao pružiti tu slobodu, može li pružiti bilo kakvo delovanje?

,,Bojim se da vas ne mogu sasvim pratiti.''

Da li je sloboda suprotnost ropstvu? Da li je sloboda kada, našavši se u zatvoru i svesni svih njegovih ograničenja, zamišljate slobodu? Može li uopšte mašta pružiti slobodu, ili je to samo uobrazilja misli? Ono što zaista poznajemo i što zaista jeste, je ropstvo – ne samo u odnosu na spoljne stvari, na dom, porodicu, posao – već i iznutra, u odnosu na tradiciju, navike, slast upravljanja i posedovanja, strah, uspeh i toliko toga. Kada uspeh urodi dubokim zadovoljstvom, niko ne govori o slobodi od njega, niti pomišlja na to. Slobodu spominjemo tek kada upoznamo bol. Vezani smo za sve to iznutra, i izvana, i to ropstvo zaista i postoji. A otpor prema onome što jeste, nazivamo slobodom. Čovek se protivi, ili izbegava, ili nastoji da potisne ono što jeste, nadajući se da će tako doći do neke slobode. U nama samima mi znamo samo ovo dvoje – ropstvo i otpor; a otpor stvara ropstvo.

,,Izvinite, ja uopšte ne razumem.''

Kada se protivite gnevu ili mržnji, šta se zapravo dešava? Vi podižete zid pred mržnjom, ali ona je još uvek tu, jedino vas zid od nje krije. Ili ste odlučili da se ne ljutite, no ta je odluka deo ljutnje, i upravo otpor osnažuje ljutnju. Ako sami obratite pažnju na ovo, videćete to i sami. Kada se opirete, nadzirete, potiskujete, ili nastojite transcendetirati – što je sve zapravo isto, pošto sve to predstavlja čin volje – vi ste pojačali svoj bedem odbrane, i tako ste sve više podjarmljeni, stešnjeni i bedni. I upravo od te bede, te stešnjenosti želite biti slobodni, a sama ta želja je reakcija, koja će podići novu prepreku, još više bede. I tako lutamo od jednog otpora, jedne barijere, do drugog – pokatkad osvežavajući zid otpora novom bojom, drukčijeg kvaliteta, ili plemenitom rečju. Ali otpor je ropstvo, a ropstvo je bol.

,,Da li to znači da, izvana, trebate svakom dopustiti da vas po volji šutira, a iznutra, vlastitom gnevu, itd., pustiti na volju?''

Vi izgleda uopšte niste slušali. Kada se radi o zadovoljstvu, ne smeta vam njegovo lupkanje, osećaj radosti; ali kada taj udarac postane bolan, vi se bunite. Želite , ali se ipak čvrsto držite zadovoljstva. Vezanost uz zadovoljstvo je otpor.

Prirodno je reagovati; ako reagujete na ubod igle, znači da ste obamrli. I iznutra, takođe, ako ne reagujete, nešto nije u redu. Ali ono što je važno je način na koji reagujete, kao i suština reakcije, a ne reakcija sama po sebi. Kada vam se neko ulaguje, vi reagujete; reagujete i kada vas neko uvredi. Oba predstavljaju otpor – jedno iz zadovoljstva, drugo iz bola. Jedno zadržavate, a drugo ili zanemarujete, ili se želite osvetiti. Ali oba su otpor. I zadržavanje i odbacivanje jesu oblik otpora; a sloboda nije otpor.

,,Mogu li reagovati bez otpora, bilo iz zadovoljstva, bilo iz bola?''

Šta vi mislite, gospodine? Šta vi osećate? Pitate li vi to mene ili sebe? Ako neko spolja, spoljni zastupnik, odgovara na to pitanje umesto vas, vi se oslanjate na njega, i to oslanjanje postaje autoritet, to jest otpor. A tada želite slobodu od tog autoriteta! Kako onda možete odgovor očekivati od nekog drugog?

,,Vi mi možete ukazati, a ako uspem videti, autoritet nije uključen, nije li tako?''

Ali ukazali smo vam na ono što zaista jeste . Uočite ono što jeste, ne reagujući sa zadovoljstvom ili bolom. Sloboda je viđenje. Viđenje je sloboda. Videti možete samo u slobodi.

,,To viđenje možda jeste čin slobode, ali kako to deluje na moje ropstvo koje je to što je, koje je ono što je viđeno?''

Kada kažete da viđenje može biti čin slobode, to je pretpostavka, pa je i vaše viđenje pretpostavka. Znači da zapravo ne vidite ono što jeste.

,,Ne znam, gospodine. Vidim da me rođaka tiraniše; hoće li prestati zato što to vidim?''

Gledajte postupak svoje rođake, i gledajte svoju reakciju, ne reagujući više zadovoljstvom ili bolom. Vidite u slobodi. Tada ćete možda potpuno ignorisati šta ona kaže, ili ćete se okrenuti i izaći. Ali to izlaženje ili zanemarivanje nisu otpor. Ta svest bez izbora je sloboda. Postupke proizišle iz te slobode nije moguće predvideti, sistematisati, ili strpati u okvir društvenog morala. Ta svest bez izbora nepolitična je, ne pripada ni jednom ,,izmu''; ona nije plod misli.

XIII

,, Želim spoznati Boga'' , silovito je rekao; skoro je povikao. Lešinari su počivali na svom uobičajenom drvetu, voz je klepetao preko mosta, a reka je proticala – ovde je bila veoma široka, mirna i duboka. Rano tog jutra iz daljine ste mogli osetiti miris vode; visoko na obali koja se nadnosila nad rekom, omirisali biste njenu svežinu i njenu čistoću u jutarnjem vazduhu, još nepomućene novim danom. Ispred prozora, na svom putu ka poljima, papagaji su kreštali, vraćajući se tek popodne. Visoko, gore, vrane su u jatima prelazile reku, spuštajući se na krošnje drveća i polja preko reke. Bilo je vedro zimsko jutro, hladno ali prozračno, bez ijednog oblačka na nebu. Dok ste gledali svetlost ranog jutarnjeg sunca na reci, meditacija se odvijala. Kada ste tog tihog jutra gledali svetlu ustalasanu površinu – ne umom koji bi to prevodio u neki smisao, već očima koje su videle svetlost i ništa više – upravo je svetlost bila deo te meditacije.

Kao i zvuk, svetlost je nešto čudesno. Postoji svetlost koju slikari nastoje da prenesu na platno; svetlost usamljene lampe u noćnoj tmini, ili svetlosti na nečijem licu, svetlost koja počiva iza očiju. Svetlost na vodi nije svetlost koju oči vide; ta svetlost toliko je različita, toliko nemerljiva, da ne može ući u usko polje oka. Ta svetlost, kao i zvuk, tekla je beskrajno – prema van i unutra – poput plime mora. I ako ste ostali veoma tihi, tekli ste s njom, ne u mašti ili čulno; tekli ste s njom nesvesno, nesputani vremenom.

Lepotu tog svetla, kao i ljubav, nije moguće dodirnuti, niti iskazati rečima. Ona je naprosto bila tu – u senci, na otvorenom, u kući, na prozoru preko puta, i u smehu ove dece. Be z tog svetla, ono što vidite malo je važno, jer svetlost je sve; a svetlo meditacije ležalo je na vodi. Tu bi ponovo bilo uveče, tokom noći, kao i kad se sunce uspne nad granama, čineći reku zlatnom. Meditacija je to svetlo u duhu, koje osvetljava put delovanja; bez te svetlosti nema ljubavi.

Bio je krupnog stasa, sveže obrijane brade i glave. Seli smo na pod u toj maloj sobi s pogledom na reku. Bila je zima, i pod je bio hladan. Na njemu je lebdelo dostojanstvo čoveka koji ne poseduje mnogo stvari, i koji se posebno ne plaši onog što ljudi kažu.

,,Želim spoznati Boga. Znam da to danas nije moderno. Studenti, nova generacija sa svojim revoltima, svojim političkim aktivnostima, svojim razumnim i nerazumnim zahtevima, sprdaju se s religijom. I sasvim su u pravu, ta pogledajte šta su popovi od nje napravili ! Normalno je da mlađa generacija ništa ne želi od nje. Hramovi i crkve za njih predstavljaju jedino iskorišćavanje čoveka. Oni su potpuno nepoverljivi prema crkvenom hijerarhijskom redu veličina – s njegovim spasiteljima, obredima i svim tim glupostima. Slažem se s njima. Nekima od njih pomogao sam da se pobune protiv svega toga. Ali ipak želim spoznati Boga. Bio sam komunista, ali sam partiju napustio davno, jer i komunisti imaju svoje bogove, svoje dogme i teoretičare. Bio sam zaista vatreni komunista, jer su u početku obećali nešto – veliku, istinsku revoluciju. Ali sada imaju sve što i kapitalisti; predali su se tokovima sveta. Nešto sam prčkao s društvenom reformom i bio aktivan u politici, ali sam sve to ostavio, pošto ne vidim nikakvu mogućnost da se uz pomoć nauke i tehnologije čovek ikada oslobodi svojeg očaja, teskobe i straha. Možda postoji samo jedan način. Ni u kojem slučaju nisam praznoveran, i mislim da u meni nema ni traga straha od života. Prošao sam sve to i kao što vidite, preda mnom je još uvek mnogo godina. Želim saznati šta je Bog. Pitao sam neke od lutajućih isposnika, i one koji večno ponavljaju da Bog jeste, samo ga trebaš videti, kao i one koji se obavijaju velom misterije i nude neki metod. Umoran sam od svih tih zamki. Zato sam ovde došao, jer znam da moram otkriti.''

Neko vreme sedeli smo u tišini. Prodorno krešteći, ispred prozora su proletali papagaji, a svetlost je počivala na njihovim zelenim krilima i crvenim kljunovima.

Mislite da možete otkriti? Mislite da ćete ga traganjem pronaći? Mislite da ga možete doživeti? Zar mislite da ograničenost vašeg uma može obuhvatiti neograničeno? Kako ćete ga otkriti? Kako ćete znati? Kako ćete moći prepoznati?

,,Zaista ne znam'' , odgovorio je. ,,Ali znaću kada bude stvarno''.

Želite reći, znaćete umom, srcem, intelektom?

,,Ne. Znanje nema oslonac ni u jednom od toga. Potpuno sam svestan opasnosti čula. Znam kako lako nastaju obmane.''

Znati znači doživeti, zar ne? doživeti znači prepoznati, a prepoznavanje je pamćenje i povezivanje. Ako pod ,,znanjem'' podrazumevate ishod događaja u prošlosti, pamćenje, nešto od ranije, onda je to znanje o onom što se desilo. Možete li znati ono što se dešava, što se upravo sada zbiva, van vremena je; saznavanje je uvek u vremenu. Vi dešavanje posmatrate očima vremena, koje ga imenuju, prevode i beleže. To zovemo saznavanjem, kako analitičkim, tako i trenutnim prepoznavanjem. Upravo u to znanje želite uneti nešto što se nalazi s one strane brda, ili iza tog drveta. I tvrdite da morate saznati, da morate doživeti i čvrsto zgrabiti. Možete li ovu vodu zadržati u svojem umu, ili među prstima? Ono što zadržavate je reč i ono što su oči videle, a to viđenje pretvoreno u reči, kao i pamćenje tih reči. Ali pamćenje nije ta voda – i niti će ikada biti.

,,U redu'' , kazao je, ,,kako onda da dođem do Boga? U svome dugom i revnosnom životu otkrio sam da ništa ne može spasiti čoveka – nikakva institucija, nikakav društveni model, ništa, i zato sam prestao čitati. Ali čovek mora biti spasen, on nekako mora izaći iz toga, i žudnja da nađem Boga je krik duboke brige za čoveka. To nasilje koje se širi, proždire čoveka. Poznati su mi svi argumenti za i protiv njega. Jednom sam se nadao, ali sada nemam nade . Zaista sam na kraju svih snaga. Ovo pitanje postavljam ili iz očaja, ili iz težnje da probudim nadu. Naprosto nigde ne vidim svetlo. Zato sam došao sa ovim jedinim pitanjem: možete li mi pomoći da otkrijem stvarnost – ako je ima?''

Ponovo je zavladala ćutnja. Gukanje golubova dopiralo je kroz prozor.

,,Shvatam. Nikada pre nisam bio tako duboko tih. Pitanje je izvan ove tišine, i kada ga iz te tišine posmatram, ono uzmiče. Vi znači mislite da tek u toj tišini, toj potpunoj i nehotičnoj tišini, obitava ono neizmerno?''

Još jedan voz je protutnjao mostom.

To priziva svu budalaštinu i histeriju misticizma – taj nejasan, neodređeni osećaj, koji donosi iluziju. Ne, gospodine, ne mislimo to. Mukotrpan je posao odstraniti sve iluzije – političku, versku, iluziju budućnosti. Nikada nam ne polazi za rukom da sami po sebi nešto otkrijemo. Mi mislimo da uspevamo, a to je jedna od najvećih zabluda koju čini misao. Veoma je teško jasno proniknuti kroz tu zbrku, to ludilo koje ječovek izatkao oko sebe. Potreban vam je veoma, veoma zdrav duh da bi videli i bili slobodni. To dvoje,viđenje i sloboda, apsolutno su potrebni. Sloboda od pobude da se vidi, sloboda od nade koju čovek večno polaže u nauku, tehnologiju i verska otkrovenja. Ta nada rađa iluziju. Videti to znači slobodu, a kada ona jeste, vi više ne prizivate. Tada je um sam postao neizmeran.

XIV

ON je bio veoma stari redovnik, poštovan od mnogih hiljada. Telo mu je još uvek bilo stameno, glava obrijana, i bio je obavijen uobičajenom žutom haljom. U ruci je drža dugi štap, koji je video mnoga leta, a na nogama je bio par ponešto iznošenih lakih sandala. Seli smo na klupu koja se visoko nadnosila nad rekom, dok nam je most bio zdesna, a reka, koja je zamicala iza velike okuke, sleva. Druga obala reke je tog jutra bila obavijena gustom maglom, i jedva su se nazirali i vrhovi drveća. Činilo se kao da plove veoma širokom rekom. Nije bilo ni daška vetra, i laste su nisko letele uz rub reke. Ova je reka bila vrlo stara i sveta, i ljudi su izdaleka dolazili da umru na njenim obalama i tu budu spaljeni. Bila je obožavana, pevana u molitvama i smatrana najsvetijom. U nju se slivala sva moguća prljavština; na obali ste videli ljude kako meditiraju, očiju zatvorenih, sedeći uspravni i nemi. Bila je to reka koja je obilato davala, ali čovek ju je prljao. U doba kiša uzdigla bi se i za osam, pa čak i deset metara, odnoseći svu prljavštinu i nanoseći plodni mulj, koji je obezbeđivao hranu seljacima na njenim obalama. Dolazila je u velikim zavojima i ponekad bi, iščupana snažnom bujicom, na njenoj površini ugledali i cela debla. Njome su plovile i životinjske lešine, na kojima su bili načičkani lešinari i vrane, otimajući se za plen a ponekad i ruka ili noga, pa čak i cela ljudska trupina.

Tog jutra reka je bila dražesna, neuznemirena ni jednim talasićem. Druga obala izgledala je vrlo daleko. Sunce je već nekoliko sati obasjavalo zemlju, ali se magla još nije razišla, a reka je, poput nekog tajanstvenog bića i dalje proticala. Redovnik je bio veoma blizak s tom rekom; mnoge je godine proveo na njenim obalama, okružen svojim učenicima, i smatrao je to gotovo garantovanim da će ona uvek biti tu, da će je biti koliko i čoveka. On se navikao na nju, i tu je ležao sav jad. Sada ju je posmatrao očima koje su je hiljadu puta videle. Čovek se navikne na lepotu i ružnoću, i svežina novog dana nestaje.

,,Zašto ste'' , upitao je, ponešto autoritativnim tonom, ,,protiv morala, protiv svetih knjiga koje smatramo najsvetijim? Verovatno ste iskvareni Zapadom, gde je sloboda razuzdanost, i gde čak ni ne znaju, s časnim izuzecima, šta znači prava disciplina. Vi očito niste pročitali ni jednu našu svetu knjigu. Bio sam ovde jedno jutro kada ste govorili, i bio sam prestravljen onim što ste kazali o bogovima, sveštenicima, svecima i guruima. Kako da čovek živi bez svega toga? A ako i živi tako, postaje materijalista, čovek sveta, krajnje surov. Vi kao da poričete sve znanje koje smatramo najsvetijim. Zašto? Ja znam da ste vi ozbiljan čovek. Mnogo godina smo vas pratili iz daljine. Gledali smo na vas kao na brata, mislili da nam pripadate. Ali kada ste sve ovo odbacili, postali smo stranci, i potpuno je žalosno da hodamo različitim putevima.''

Šta je to svetost? Da li je kip u hramu svet, ili možda simbol, reč? Gde je ta svetost? U ovom drvetu, ili onoj seljanki s teškim teretom na glavi? Vi svetost dodeljujete stvarima koje smatrate svetim, vrednim ,značajnim, zar ne? Ali kakva je vrednost kipa, dela ruku ili duha? Ta žena, to drvo, ta ptica, žive stvari imaju za vas zapravo sporedni značaj. Vi život delite na ono što je sveto, i ono što nije, ono što je moralno, i ono što nije. Ta podela rađa bedu i nasilje. Ili je sve sveto, ili ništa nije sveto. Ili je ono što kažete, vaše reči, vaše misli, vaše molitve, ozbiljno, ili je sve to tek da bi um uvuklo u neku vrstu ushićenja, što zatim postaje iluzija, a samim tim lišeno svake ozbiljnosti. Ima nečeg ozbiljnog, ali to nije u reči, kipu ili idolu koje je misao izgradila.

Gledao je zbunjenim pogledom, nesiguran kuda to vodi, pa je upitao: ,,Mi ne govorimo o tome šta je, a šta nije sveto, već zašto ozloglašujete disciplinu?''

Disciplina, onako kako je obično shvaćena, je pokoravanje obrascu smešnih političkih, društvenih ili verskih sankcija. Ovo pokoravanje podrazumeva oponašanje, potiskivanje, ili neki vid transcendiranja onog što zaista jeste, nije li tako? Ta disciplina očito u sebi nosi stalnu borbu, sukob koji iskrivljuje kvalitet uma. Pokoravamo se zbog obećane ili očekivane nagrade. Ljudi se podvrgavaju disciplini da bi zauzvrat nešto dobili. Da bi nešto postigli, postajemo poslušni i pokoravamo se, i obrazac – bio on komunistički, verski ili vlastiti – postaje autoritet. Tu nema ni traga slobode. Disciplina znači učiti; a učenje poriče svaki autoritet i poslušnost. Sve to uvideti, ne znači analitički proces. Videti ono što se podrazumeva celom tom strukturom discipline, znači samo po sebi disciplinu, koja znači naučiti sve o toj strukturi. Učenje nije sakupljanje informacije, već neposredno viđenje strukture i njene prirode. To je istinska disciplina, jer učite, a ne pokoravate se. Za učenje je potrebna sloboda.

,,Da li to znači'' , upitao je, ,,da naprosto radite šta želite? Da odbacujete autoritet Države?''

Naravno da ne gospodine. Normalno da morate prihvatiti zakon Države ili policije, sve dok takav zakon važi. Morate voziti jednom stranom puta, a ne krivudati njome, jer ima i drugih kola, što znači da morate slediti zakon puta. Kada bi radili šta god vam padne na pamet – što krišom svi uostalom i radimo – nastao bi potpun haos; a upravo to i imamo. Poslovni ljudi, političari i skoro svaki čovek, pod zaštitom ugleda ide za svojim vlastitim težnjama i apetitima, i tako nastaje haos u svetu. Mi to želimo sakriti donoseći zakone, zabrane i slično. To nije sloboda. U celom svetu imamo ljude koji u rukama drže svete knjige, moderne ili drevne. Oni ponavljaju iz njih, komponuju ih i beskrajno citiraju, ali u svojim srcima oni su nasilni, pohlepni i žude za vlašću. Da li su uopšte te nazovi svete knjige važne? One nemaju nikakvo pravo značenje. Ono što ima značaj je čovekova krajnja sebičnost, njegovo stalno nasilje, mržnja i neprijateljstvo – a ne knjige, hramovi, crkve i džamije.

Pod mantijom, sveštenik je uplašen. On ima svoje vlastite apetite, on gori od čežnje, a mantija je tek beg od toga.

Pokušavajući da se izdignemo nad ovim patnjama čoveka, mi svoje vreme provodimo prepirući se koja je knjiga svetija, a to je tako, tako nezrelo.

,,Vi onda sigurno negirate i tradiciju... Negirate li?''

Da bi prošlost preneli u sadašnjost, da bi pokret sadašnjosti preveli terminima prošlosti, uništavamo živu lepotu sadašnjosti. Ova zemlja, kao i skoro svaka druga, opterećena je tradicijom, ukorenjenom u sjajnim građevinama i seoskim kolibama. Nema ničeg svetog u tradiciji, koliko god drevnoj ili modernoj. Mozak pamti juče, to jest tradiciju, i boji se da je ispusti, jer se ne može suočiti sa novim. Tradicija postaje naša sigurnost, a kada je um siguran, on trune. Na put moramo krenuti neopterećeni, radosni, bez napora, ne zastajući ni pod jednim hramom, ni pod jednom veličinom, ili zbog nekog junaka, društvenog ili duhovnog – osim s lepotom i ljubavlju.

,,Ali mi sveštenici smo uvek sami, zar nismo?'' upitao je. ,,Ja sam se odrekao sveta i primio zavet siromaštva i kreposti.''

Vi niste sami, gospodine, pošto vas sam zavet vezuje – kao i muškarca koji ženidbom pristaje na bračni zavet. Možemo reći i ovako, vi niste sami jer ste Indus, kao što ne biste bili sami ni da ste budista ili musliman, ili hrišćanin ili komunista. Vi ste predani, a kako da čovek bude slobodan kad je predan, kada se posvetio nekom vidu idejnosti koja sama po sebi rađa aktivnošću? Sama reč ,,sam'' znači upravo to – lišen uticaja, nevin, slobodan i celovit, nerastrgan. Kada ste sami, moći ćete da živite u ovom svetu, ali ćete uvek biti stranac. Potpuno delovanje i saradnja mogući su samo u samoći; jer ljubav je uvek celina.

* * *

  

Kalifornija

OBILNO je kišilo prošle noći i sada, rano ujutro, dok ste ustajali, u vazduhu je lebde snažan miris ruja, žalfije i natopljene zemlje. Zemlja je bila crvena i čini se da crvena zemlja izrazitije miriše od smeđe. Sunce je već počivalo na brdima s njihovom izuzetnom bojom spržene siene, a svako drvo i svaki grm presijavali su se, sveže umiveni kišom prošle noći, i sve je prštalo od radosti. Kiše nije bilo šest, ili čak osam meseci, i možete pretpostaviti koliko se zemlja radovala, i ne samo zemlja, već i sve na njoj – ogromno drveće, visoki eukaliptusi, drveće bibera i drevni hrastovi. To jutro ptice kao da su drugačije pevale, i dok ste posmatrali brda i udaljene modre planine, kao da ste se u njima izgubili. Niste postojali, kao ni ono oko vas. Postojala je samo ta lepota, ta neizmernost, samo ogromna, prostrana zemlja koja se širila. Tog jutra, iz tih brda koja su se protezala u dugom lancu, došla je tišina koja se susrela sa vašim vlastitim mirom. Bilo je kao da su se zemlja i nebesa susreli, i nastao je blagoslov zanosa.

Isto veče, dok ste se uspinjali kanjonom prema brdima, crvena zemlja pod vašim nogama bila je natopljena, meka rodna i puna obećanja. Kilometrima ste se uspinjali uz strmi obronak, da bi se tada naglo spustili. Zamakavši za ugao, susreli ste se s tom potpunom tišinom koja vas je već polako obavijala, i dok ste ušli u duboku dolinu, bila je sve prodornija, upornija, prisutnija. Nije bilo misli, samo ta tišina. Dok ste silazili, činilo se da prekriva celu zemlju, i bilo je čudesno kako su utihnuli sve ptice i svako drvo. U krošnjama nije bilo povetarca, i s mrakom drveće se povlačilo u svoju samoću. Čudno je kako bi vas tokom dana pozdravilo, a sada, sa svojim fantastičnim oblicima bilo je daleko, rezervisano i uvučeno u sebe. Prošla su tri lovca s moćnim lukovima i strelama, s baterijskim lampama vezanim oko čela. Oni su tu bili da ubiju noćne ptice i kao da su bili potpuno neprobojni za lepotu i tišinu oko njih. Jedini njihov cilj bio je ubiti, i činilo se kao da su sve oči, prestrašene i pune samilosti, uprte u njih.

Tog jutra u kuću je došla grupa mladih ljudi. Bilo ih je tridesetak, studenti s raznih univerziteta. Oni su odrasli u ovoj klimi i bili su snažni, čvrsti, visoki i puni entuzijazma. Osim jednog ili dvojice na stolici, svi smo sedeli na podu, dok su devojke u mini suknjicama sedele sedele s izvesnom nelagodom. Jedan od momaka progovorio je, spuštene glave, podrhtavajući usnama.

,,Želim da živim drugačiji život. Ne želim da robujem seksu, drogama i društvenom prestižu. Želim da budem van ovog sveta, a ipak sam zarobljen njime. Predajem se seksu, a idući dan sam potpuno potišten. Znam da želim živeti mirno, s ljubavlju u mom srcu, ali sam mučen svojim potrebama, pritiskom društva u kojem živim. Želim da se pokorim tim potrebama, a ipak se bunim protiv njih. Želim živeti na vrhu planine, ali se uvek ipak vraćam u dolinu, jer temo živim. Ne znam šta da činim. Sve mi je dosadno. Roditelji mi ne mogu pomoći, kao ni profesori s kojima ponekad pokušavam da razgovaram o svemu ovome. Oni su zbunjeni i jadni kao i ja, pa čak i više, jer su mnogo stariji.''

Ono što je važno je, ne doći ni do kakvog zaključka, ili odluke za i protiv seksa, ne biti ščepan pojmovnim ideologijama. Pogledajmo celu sliku naše egzistencije. Sveštenik se zavetovao na celibat jer misli da, da bi zadobio raj, mora prekinuti sa ženama; ali ostatk svog života on se bori protiv vlastitih fizičkih zahteva: on je u sukobu i s nebom i zemljom, i preostali svoj život provodi u tami, žudeći za svetlom. Svi smo zahvaćeni ovom ideološkom borbom, baš kao redovnik, goreći od žudnje i nastojeći potisnuti je zbog obećanog raja. Imamo fizičko telo i njegove zahteve. Oni su ohrabreni i pod uticajem društva u kojem živimo, reklama, polugolih devojaka, insistiranja na dokolici, zabavi, razonodi, pod uticajem društvenog morala, morala društvenog poretka, to jest nemorala i nereda. Fizički smo nadraživani – više i ukusnije klope, cuge, televizije. Celokupan moderan život okreće pažnju prema seksu. Nadraženi ste na bezbroj načina – knjigama, pričom i krajnje odobravajućim društvom. Sve vas to okružuje; nije dovoljno samo zatvoriti oči pred tim. Morate videti sav taj život s njegovim smešnim uverenjima i podelama, kao i krajnji besmisao života provedenog u kancelariji ili fabrici. A na kraju svega smrt. Celu tu zbrku morate videti veoma jasno.

Pogledajte kroz prozor, te čudesne planine, sveže okupane noćašnjom kišom, i tu neverovatnu svetlost Kalifornije, koja samo tu postoji. Pogledajte lepotu svetla na onim brdima. Možete omirisati sveži vazduh i obnovljenost zemlje. Što ste budniji za sve to, osetljiviji ste prema svem tom neizmernom, čudesnom svetlu i lepoti, a što ste više s tim – vaša percepcija biva dubljom. I to je čulnost, baš kao i pogled na devojku. Ne možete čulima reagovati na ove planine, a zatim ih isključiti kada ugledate devojku; na taj način delite život, i u toj podeli leže tuga i sukob. Kada planinski vrh odelite od doline, vi ste u sukobu. To, međutim, ne znači da sa sukobom prekidate ako ga izbegavate ili bežite od njega, ili se potpuno predajete seksu. Razumevanje sukoba ne podrazumeva da vegetirate ili da budete kao krava.

Sve to shvatiti znači ne biti zarobljen time, ne zavisi od toga. To znači nikada ne poricati ništa, nikada ne zaključivati ili dolaziti do nekog ideološkog, verbalnog stanja, ili načela, u skladu s kojom ćete pokušati da živite. Već i sam pogled na ovu kartu koja se pred vama otkrila znači inteligenciju, i upravo će ta inteligencija delovati, a ne zaključak, odluka ili ideološko načelo.

Naša tela su otupela, baš kao i naše srce i naš um, našim odgojem, našim pokoravanjem obrascu koji je društvo postavilo, a koji poriče osetljivost srca. On nas baca u rat, razarajući svu našu lepotu, nežnost i radost. Uočiti sve to, ne verbalno, ni intelektualno, već zbiljski, znači naše telo i um učiniti veoma osetljivim. Telo će tada tražiti pravu hranu; um neće biti zarobljen rečima, simbolima, plitkošću misli. Tada ćemo znati kako da živimo u dolini i na vrhu planine; tada neće biti podele ili suprotstavljanje tog dvoje.

 

Evropa  

I

MEDITACIJA je duh koji se oslobađa taloga znanog. Molitva ide od jednog znanja do drugog; ona može uroditi plodom, ali on je još uvek znano – a znano je sukob, beda i zbrka. Meditacija je potpuno poricanje svega što je um akumulirao. Znano je posmatrač, a posmatrač vidi samo kroz znano. Predstava je prošlost, a meditacija je kraj prošlosti.

Bila je to zaista velika prostorija, s pogledom na vrt i mnoštvo čempresa oko njega, a u pozadini dizao se crveni krov samostana. Rano ujutru, pre izlaska sunca, odonud je dopirala svetlost, i mogli ste videti redovnike kako idu unaokolo. Jutro je bilo veoma hladno. Duvao je severac, i veliki eukaliptus – koji se uzdizao nad svim ostalim drvećem i kućama – savijao se na vetru, pružajući jak otpor. Voleo je povetarac koji bi došao sa mora, jer nije bio suviše nasilan; i ispunjavalo ga je radošću blago kretanje vlastite lepote. Stajao je tu ujutro, i kad bi sunce zašlo, kradući zadnju zadnju večernju svetlost, i nekako je prenosio pouzdanost prirode. Davao je sigurnost svem drveću, grmlju i malim biljkama. Bio je sigurno vrlo staro drvo. Ali čovek ga nikada nije gledao. Ako bi bilo potrebno, čovek bi ga sasekao i upotrebio za kuću, ne osetivši nikakav gubitak; u toj zemlji drveće se ne poštuje, a priroda ima jako mali značaj, osim, možda, kao ukras. Veličanstvene vile sa svojim vrtovima imale su drveće, koje je isticalo dražesne linije kuća. Ali ovaj eukaliptus nije ukrašavao ni jednu kuću. Stajao je sam, čudesno miran i pun neme kretnje; samostan s njegovim vrtom i prostorija s njenim zatvorenim zelenilom, bili su u njegovoj senci. Stajao je tu, godinu za godinom, živeći u vlastitom dostojanstvu.

U prostoriji je bila manja skupina ljudi. Došli su da nastave razgovor započet nekoliko da na ranije. Uglavnom su bili mladi, neki duge kose, drugi pak s bradom, uskim pantalonama, veoma kratkim suknjama, usnama namazanim ružem i visoko dignute kose.

Razgovor je počeo potpuno nevezano; nisu bili suviše sigurni u sebe ili kuda će ovaj razgovor odvesti. ,,Naravno da se ne možemo podvrgavati utvrđenom poretku'' , rekao je jedan od njih, ,,no ipak smo njegovi robovi. Kakav je naš odnos prema starijoj generaciji i njihovim postupcima?''

Naprosto se pobuniti, nije odgovor, zar ne? Pobuna je reakcija, odgovor koji će uroditi vlastitim uslovljavanjem. Svaka generacija je uslovljena prošlom genercijom, i naprosto se pobuniti protiv uslovljavanja ne znači i osloboditi um koji je uslovljen. Svaki vid poslušnosti ujedno je i otpor, koji rađa nasilje. Nasilje među studentima, i neredi u gradovima, ili rat, bilo da su daleko od vas ili unutar vas samih, nikada neće uroditi jasnoćom.

,,Ali kako da se ponašamo u društvu kojem pripadamo?''

Ako se ponašate kao reformator, vi krpite društvo koje stalno degenerira, i tako održavate sistem koji je doveo do ratova, podela i izdvojenosti. Zaista, reformator je opasnost za duboku promenu u čoveku. Vi morate biti stranci za sve zajednice, sve religije i društveni moral, inače ćete biti zarobljeni istim starim obrascem, možda malo doteranim.

Vi ste stranac tek kada prestanete biti zavidan i zloban, kada prestanete obožavati uspeh ili njegovu težnju za vlašću. Biti psihološki stranac moguće je jedino kada razumete same sebe kao deo svoje sredine, društvene strukture koju ste sami izgradili – vi, koji ste mnogo takvih vi mnogih hiljada, mnogih, mnogih pokoljenja koja su stvorila sadašnjost. Kroz razumevanje sebe kao ljudskog bića, otkrićete svoj odnos sa starijom generacijom koja prolazi.

,,Kako biti slobodan od teškog uslova da se bude katolik? To je toliko duboko usađeno u nama, duboko pokopano u nesvesnom.''

Bez obzira da li je čovek katolik, musliman, indus ili komunista, propaganda sto, dvesta godina, ili pet hiljada godina je deo ove verbalne strukture predrasuda koje sačinjavaju vašu svest. Mi smo uslovljeni onim što jedemo, ekonomskim pritiscima, kulturom i društvom u kojem živimo. Mi smo kultura, mi smo to društvo. Naprosto se pobuniti protiv toga, znači pobuniti se protiv samih sebe. Ako se bunite protiv sebe, ne znajući šta ste vi, vaša je pobuna krajnje jalova. Ali biti svestan, bez uslovljavanja, onog što ste – takva svest rađa delovanje koje se potpuno razlikuje od delovanja, postupaka reformatora ili revolucionara.

,,Ali, gospodine, naše nesvesno je kolektivno rasno nasleđe, i analitičari tvrde da to moramo razumeti.''

Ne vidim zašto stavljate toliki naglasak na nesvesno. Ono nije manje trivijalno i bezvredno od svesnog uma, i dajući mu važnost, vi ga samo osnažujete. Ako uvidite njegovu pravu vrednost, ono otpada kao jesenji list. Mi mislimo da neke stvari svakako treba očuvati, a druge da možemo odbaciti. Rat donosi izvesna periferna poboljšanja, ali sam rat je najveća katastrofa za čoveka. Intelekt neće nikada rešiti naše probleme. Misao je pokušala na mnoge načine prevazići i udaljiti se od naših agonija i teskoba. Misao je izgradila crkvu, spasitelja, gurua; misao je izmislila nacionalnosti; misao je narod jedne nacije podelila u različite zajednice, klase, međusobno zaraćene. Misao je razdvojila čoveka od čoveka, a stvorivši anarhiju i ogromnu patnju, nastoji izmisliti strukturu koja će ujediniti ljude. Šta god misao činila, ona neizbežno rađa opasnost i teskobu. Nazivati se Italijanom, Indijcem ili Amerikancem sigurno je ludilo, a to je delo misli.

,,Ali ljubav je odgovor na sve ovo, zar ne?''

Opet vi! Da li ste slobodni od zavisti, ambicije, ili naprosto koristite reč ,,ljubav'' kojoj je misao odredila smisao? Ako joj je misao odredila smisao, onda nije ljubav. Reč ljubav nije ljubav – bez obzira šta mislili tom reči. Misao je prošlost, pamćenje, iskustvo, znanje iz kojeg se javlja odgovor na svaki izazov. Zato je taj odgovor uvek neadekvatan, i zato nastaje sukob. Jer misao je uvek staro; misao nikada ne može biti novo. Moderna umetnost reakcija je misli, intelekta, i premda teži da bude nova, ona je zapravo toliko stara, premda ne i toliko lepa, koliko i ova brda. Upravo celokupnu strukturu izgrađenu mišlju – ljubav, Boga, kulturu, ideologiju politbiroa i slično – treba potpuno poreći, da bi novo nastalo. Novo se ne može ukalupiti u stari kalup, a vi se zapravo bojite da potpuno poreknete to staro.

,,Da, gospodine, bojimo se, jer ako to poreknemo, šta će ostati? Šta ćemo staviti na njegovo mesto?''

To pitanje delo je misli koja je svesna opasnosti, i zato se plaši i želi biti sigurna da će pronaći nešto čime bi zamenila staro. Tako ste se ponovo zapleli u mrežu misli. Ali kada bi zbiljski, ne verbalno ili intelektualno, porekli celu tu građevinu misli, možda bi mogli pronaći novo – nov način života, viđenja, delovanja. Negacija je najpozitivnije delovanje. Negirati lažno koje ne poznaje istinu, negirati prividnu istinu u lažnom i negirati lažno kao lažno, je trenutno delovanje uma koji je slobodan od misli. Videti ovaj cvet kroz sliku koju je misao izgradila o njemu, potpuno je različito od toga da ga vidite bez te slike. Odnos između posmatrača i cveta je predstava koju posmatrač ima o posmatranom, i u tome leži ogroman razmak među njima.

Kada nema predstave, prestaje i vremenski razmak.

 

IX

MEDITACIJA je oslobađanje duha od nepoštenja. Misao rađa nepoštenje. Misao, u svojim nastojanjima da bude poštena, upoređuje i zato je nepoštena. Svako poređenje je postupak izbegavanja i zato je nepoštena. Svako poređenje je postupak izbegavanja i zato rađa nepoštenje. Poštenje nije suprotnost nepoštenju. Poštenje nije načelo. Ono nije priklanjanje modelu, nego potpuno opažanje onog što jeste. A meditacija je kretnja tog poštenja u tišini.

Dan je počeo oblačan i tmuran, i golo drveće nemo je stajalo u šumi. Između stabala nazirali su se šafrani, žuti narcisi i jarko žute forsetije. Pogledom ste sve ovo zaokružili, celu tu površinu žutog na podlozi od zelene trave. Prišavši bliže, bili ste zaslepljeni jarkošću tog žutila – koje je bilo Bog. Nije to bilo kao da ste se poistovetili sa bojom, ili postali prostranstvo koje je ispunjavalo svemir žutim – već nije bilo vas koji bi to gledali. Jedino je to postojalo i ništa više – niti zvuci oko vas, niti kos koj pevuši svoju jutarnju pesmicu, niti glasovi prolaznika, niti bučni auto koji je pored vas zaškripao putem. To je postojalo, i ništa više. I u tom bili su lepota i ljubav.

Ušli ste u šumu. Palo je nekoliko kapljica kiše, a šuma je bila pusta. Proleće je upravo došlo, ali ovde na severu drveće nije prolistalo. Bilo je turobno zbog zime, zbog iščekivanja sunca i blagog vremena. Projahao je jahač, ispod kojeg se konj presijavao od znoja. U svojoj otmenosti, svojem pokretu, konj je predstavljao nešto više od čoveka; čovek je, u svojim jahaćim pantalonama i blještavo izglancanim čizmama, a kapicom na glavi, izgledao beznačajno. Konj je imao odlično držanje, glave visoko uzdignute. Iako ga je jahao, čovek je bio stranac u svetu prirode, za razliku od konja koji je bio deo nje, deo prirode koju je čovek polako uništavao.

Drveće je bilo ogromno – hrastovi, brestovi i bukve. Stajali su gotovo nemi. Tlo je bilo meko od opalog lišća, i ovde se zemlja činila veoma starom. Bilo je par ptica, kos je dozivao, a nebo se razvedravalo.

Kada ste se vratili uveče, nebo je bilo gotovo jasno, a svetlost na tom ogromnom drveću čudna i puna tihe kretnje.

Svetlo je nešto izuzetno; što ga više motrite, dublje i neizmernije ono postaje; a drveće je bilo zahvaćeno u njegovom titranju. Bilo je zapanjujuće; niti jedno platno nije moglo preneti lepotu te svetlosti. Bilo je to više no što su vaše oči videle. Bilo je kao da je ljubav počivala na zemlji. Ponovo ste gledali onu žutu krpicu forsetija, i zemlja se radovala.

Došla je sa svoje dve kćerke, ali ih je ostavila da se igraju napolju. Bila je mlada, lepa i ukusno obučena; izgledala je pomalo nestrpljiva i odlučna. Kazala je da joj suprug radi u nekom uredu, a život prolazi. Zračila je izvesnom tugom, koju je prikrivala brzim smeškom. Upitala je: ,,Šta je odnos? Već sam izvesno vreme u braku s mojim suprugom. Verovatno se volimo – ali tu nešto veoma nedostaje.''

Zaista želite da uđemo u samu srž toga?

,,Da, prešla sam dug put da bih o tome govorila s vama.''

Vaš suprug radi u svojoj kancelariji, a vi radite u svojoj kući, oboje sa svojim ambicijama, frustracijama, agonijama i strahovanjima. On želi da postane glavni šef i boji se da mu to neće poći za rukom – da će ga drugi u tome preteći. On je okružen svojom ambicijom, svojom frustracijom, svojom težnjom za ispunjenjem, a vi svojim. Kući dolazi umoran, nervozan srca ispunjenog strahom i unosi tu napetost u dom. Nakon dugog dana, nakon dece i sveg ostalog, i vi ste umorni. I vi i on popijete po piće da smirite nerve, i povedete nevezan razgovor. Nakon malo čavrljanja – hrana, a zatim, naravno, krevet. To se naziva odnosom – svako živi u svojoj vlastitoj sebičnoj aktivnosti, susrećući se u krevetu; to se zove ljubavlju. Naravno, ima tu i malo nežnosti, malo pažnje, po koje milovanje po glavi deteta. Zatim dolaze starost i smrt. To se zove životom. A vi prihvatate takav način života.

,,Šta drugo mogu? Tako smo odgajani, pripremljeni za to. Mi želimo sigurnost, neke dobre stvari u životu. Ne vidim šta bi se drugo moglo raditi?''

Da li nas veže želja za sigurnošću? Ili običaj, prihvatanje društvenog obrasca – ideja o suprugu, supruzi i porodici? Nesumnjivo da u svemu tome nema mnogo sreće.

,,Ima neke sreće, ali treba jako mnogo truda, treba o mnogo čemu brinuti. Toliko toga treba pročitati želimo li biti dobro obavešteni. Nema mnogo vremena za razmišljanje. Čovek očito nije srećan, ali ipak nastavlja dalje.''

Sve se to naziva životnim odnosom, vezom – ali ovde očito nema mnogo odnosa. Neko vreme možete biti zajedno fizički, ali svako živi u svojem izdvojenom svetu, umnožavajući sopstvenu bedu, i nema tu nikakvog istinskog približavanja, ne naprosto fizičkog, već mnogo dublje i šire. To je krivica društva, kulture u kojoj smo odgojeni i čiji zarobljenici tako lako postajemo, nije li tako? To je trulo društvo, pokvareno i nemoralno društvo koje su ljudi stvorili. To moramo menjati, a to nije moguće sve dotle dok ljudi, koji su ga izgradili, ne promene sebe.

,,Ja možda razumem to što govorite, i možda se mogu promeniti, ali šta s njim? Za njega je ogromno zadovoljstvo težiti, postići, postati neko. On se neće promeniti, i tako smo opet na početku – ja, u mlakom nastojanju da se probijem kroz svoje zidove, i on, sve više sužavajući svoju usku ćeliju života. Šta je smisao svega toga?''

U takvom egzistiranju nema nikakvog smisla. Mi smo stvorili ovaj život, njegovu svakidašnju surovost i ružnoću, s povremenim odbljeskom radosti; i zato moramo umreti za sve to. Znate,gospođo sutra zapravo ne postoji. Sutra je izmišljotina uma kako bi ostvario svoje jeftine ambicije i ostvarenja. Misao gradi mnogo sutra, ali sutra zbiljski ne postoji. Umreti za sutra znači potpuno živeti danas. Kada se to desi, celi se život menja. Jer, ljubav nije sutra, ljubav nije stvar misli, misao sama, ljubav nema ni prošlost ni budućnost. Kada potpuno živite danas, prisutna je ogromna snaga, i u njenoj lepoti – koja je neokaljana ambicijom, ljubomorom ili vremenom – postoji odnos, ne samo s čovekom, već i s prirodom, cvećem, zemljom i nebom. U tome se nalazi snaga, intenzitet nevinosti; život tada ima potpuno drugačiji smisao.

XIX

PROLAZITE li malim gradićem s njegovom glavnom ulicom i mnoštvom prodavnica – pekarom, foto-radnjom, knjižarom i restoranom s baštom – ispod mosta, prođete pored krojača, preko onog mostića, pored pilane, zatim uđete u šumu i nastavite pored potoka, posmatrajući sve pored čega ste prolazili, očiju i čula potpuno budnih, ali bez jedne jedine misli u svesti – onda ćete znati šta to znači ne biti razdvojen. Idete pored tog potoka skoro kilometar, dva – ponovo bez komešanja ijedne misli – zagledan u hitru bujicu, slušajući njen huk, gledajući njenu boju, sivozeleni planinski potok, gledajući drveće i plavo nebo što se nazire kroz granje, kao i zeleno lišće – ponovo bez jedne jedine reči – onda ćete znati šta znači kada između vas i vlati trave ničega nema.

Ako pređete preko livada, prekrivenih hiljadama cvetova svih mogućih boja, od svetlocrvene do žute i purpurne, i njihove svetlozelene trave, sveže umivene noćašnjom kišom, bujne i sočne – i opet bezz jedne jedine kretnje mašinerije misli – znaćete šta je ljubav. Gledati plavo nebo, visoke, brze oblake, zelena brda koja se jasno ocrtavaju pod nebeskim svodom, bujnu travu i cveće što polako vene – gledati bez reči jučerašnjeg; tada, kada je um potpuno miran, tih , neuznemiren mišlju, kada je posmatrač potpuno odsutan – tada postoji jedinstvo. Vi niste ujedinjeni s cvetom, ili oblakom, ili tim brdima što iščezavaju pod oblacima; zapravo je prisutan osećaj potpunog ne-bivanja u kojem prestaje podela između vas i drugog. Ženu s prepunom tašnom koju je napunila na pijaci, velikog crnog nemačkog ovčara, dvoje dece što se igraju s loptom – ako sve to možete posmatrati bez reči, bez merenja, bez povezivanja s ičim, onda nestaje svađa između vas i drugog. To stanje bez reči, bez misli, prostranstvo je duha koji nema prepreka, nema granica unutar kojih bi ja i ne-ja postojali. Nemojte misliti da je to uobrazilja, ili polet mašte, ili željeno mistično iskustvo; nije. Ono je zbiljsko koliko i pčela na tom cvetu, ili devojčica na njenom biciklu, ili čovek što se pentra uz lestve ne bi li ofarbao kuću - –eli sukob uma u njegovoj razdvojenosti prispeo je kraju. Vi gledate bez pogleda posmatrača, gledate bez vrednovanja reči i merenja jučerašnjim. Pogled ljubavi razlikuje se od pogleda misli. Jedan vodi tamo gde misao ne može ići, a drugi vodi izdvojenosti, sukobu i patnji. Iz te patnje ne možete preći ovom drugom. Razmak između to dvoje stvoren je mišlju, a misao ni na koji način ne može doseći ono drugo.

Dok prolazite pored male farme, livada i železničke pruge, videćete da je juče stiglo do kraja: život počinje gde se misao prekida.

,,Zašto ne mogu biti poštena?'' upitala je. ,,Naravno, ja sam nepoštena. Nije da to želim, ali to naprosto izlazi iz mene. Kažem stvari koje ne mislim. Ne govorim o uzgrednom čavrljanju – tada znate da pričate zbog pričanja samog. Ali i kada sam ozbiljna, zateknem se kako kažem, kako činim stvari koje su apsurdno nepoštene. Primetila sam to i kod svog supruga. Jedno kaže, a čini potpuno drugo. Obećava, ali znate vrlo dobro da kazavši to, nije bio sasvim ozbiljan; a kada mu na to ukažete, on se naljuti, a ponekad i veoma razgnevi. Oboje znamo da smo nepošteni u pogledu mnogo čega. Jednog je dana nekome koga naročito ceni, obećao nešto, i taj je čovek otišao verujući mom suprugu. Ali moj suprug nije održao reč i izmislio je opravdanje da dokaže kako je bio u pravu on, a ne taj čovek. Poznata vam je igra koju igramo s drugima i sobom – ona je deo naše društvene strukture i odnosa. Ponekada doseže i granicu kada postaje veoma ružna i istinski uznemirujuća – a ja sam dosegla tu granicu. Ja sam duboko uznemirena, ne samo mojim suprugom, već i sobom i svim onim ljudima koji jedno kažu, drugo čine, a treće misle. Političar daje obećanja, a tačno nam je poznato šta njegova obećanja znače. On obećava raj na zemlji, a vrlo dobro znate da će stvoriti pakao na njoj – a on će svu krivicu bacati na nešto što je van njegove moći. Zašto je čovek tako iskonski nepošten?''

Šta je poštenje? Može li postojati poštenje – dakle jasan uvid, viđenje stvari kakve jesu – ako postoji načelo, ideal, oplemenjena formula? Da li je pored zbrke moguće biti neposredan? Može li lepota postojati pored standarda lepog ili ispravnog? Može li poštenje postojati pored ove podele između onog što jeste i onog što bi trebalo biti – ili postoji samo poučno i cenjeno nepoštenje? Mi smo odgojeni između tog dvoje – između onog što zbilja jeste i što bi moglo biti.

Razmak između to dvoje – vremenski i prostorni razmak – je celokupno naše obrazovanje, naš moral, naša borba. Bacamo uznemiren pogled na jedno i drugo, pogled straha i pogled nade. I zar je u tom stanju, koje društvo naziva obrazovanjem, moguće poštenje, iskrenost? Kada kažemo da smo nepošteni, mi zapravo mislimo da postoji usporedba između onog što smo rekli i onog što je. Rekli smo nešto što nismo mislili, možda da bi tek površno ubedili, ili zato što smo nervozni, stidimo se ili smo posramljeni kazati nešto što stvarno je. I zato nas nervozno shvatanje i strah čine nepoštenim. Kada jurimo za uspehom, mi moramo u određenoj meri biti nepošteni, izigravati drugog, biti lukav, obmanjivati, kako bi ostvarili naš cilj. Ili smo stekli autoritet ili položaj, koje želimo odbraniti. Tako su sav otpor, sva odbrana, zapravo vid nepoštenja. Biti pošten znači biti lišen iluzija o sebi, korena iluzije istrgnutog – koji je satkan od želje i zadovoljstva.

''Hoćete reći da želja rađa iluziju! Ja želim lepu kuću – u tome nema nikakve iluzije. Želim da moj suprug napreduje u poslu – niti u tome ne mogu videti nikakvu zabludu!''

U želji uvek postoji bolje, veće, više. U želji postoji merenje, poređenje – a poređenje je koren iluzije. Dobro nije bolje, a celi naš život proćerdan je traženjem boljeg – bila to bolja kupaonica, ili bolji posao, ili bolji bog. Nezadovoljstvo s onim što stvara promenu u tom što je – naprosto poboljšani kontinuitet onog što je. Poboljšanje nije promena, i upravo to stalno poboljšavanje – i nas, i društvenog morala – stvara nepoštenje.

''Nisam sigurna da li vas pratim, kao što nisam ni sigurna da li vas želim pratiti'', rekla je sa smeškom. ''Verbalno razumem što govorite, ali kamo to idete? To me zapravo užasava. Da sam istinski živela to što kažete, moj bi suprug verovatno izgubio svoj posao, jer u tom svetu trgovine ima jako puno nepoštenja. I naša deca su odgajana u duhu rivalstva, borbe za opstanak. A kada na osnovu onog što kažete vidim da ih odgajamo da budu nepošteni – ne naočigled, naravno, već domišljatim i krivudavim putevima – onda se počinjem plašiti za njih. Kako da se suoče s tim, toliko nepoštenim i surovim svetom, osim ako i sami nisu u određenoj meri nepošteni i surovi? Oh, znam da govorim strašne stvari, ali to je tako! Počinjem uviđati koliko sam nepoštena!''

Živeti bez principa, ideala, znači živeti svakog trenutka suočen s onim što je. Biti pošten znači biti suočen s onim što zbilja jeste – biti potpuno u dodiru s tim, ne rečju ili prošlim sećanjima i asocijacijama, već biti direktno u dodiru s tim. Znati da ste lagali i ne opravdavati se, već to naprosto videti, je poštenje; a u tom poštenju ima duboke lepote. Lepota ne povređuje nikoga. Kazati sebi da ste lažljivac, znači priznati činjenicu; priznati pogrešku kao pogrešku. Ali pronaći razloge, izvinjenja i opravdanja za to, je nepoštenje, a u tome leži samosažaljenje. Samosažaljenje je tmina nepoštenja. To ne znači da morate postati nemilosrdan prema sebi, već da ste pažljivi. Biti pažljiv znači paziti, gledati.

''Kada sam došla, sigurno nisam sve to očekivala. Osećala sam se postiđena mojim nepoštenjem i nisam znala što uraditi s tim. Nemoć da nešto uradim nametala mi je osećaj krivice, a borba ili otpor krivici unose nove probleme. Sada moram pažljivo razmisliti o svemu što ste kazali.''

Ako smem dati savet, ne razmišljajte o tome. Vidite sada takvo kakvo je. Iz tog viđenja izrasti će nešto novo. Ali ako o tome razmišljate, ponovo upadate u istu staru zamku.

XX

INSTINKTI sleđenja i pokoravanja prirodni su i nužni za opstanak životinja, ali kod čoveka oni postaju opasni. Slediti i pokoravati se u čovekovom slučaju znači oponašati, prilagođavati se društvenom modelu kojeg je on sam izgradio. Bez slobode, inteligencija je nemoćna. Sloboda nastaje s razumevanjem suštine delovanja poslušnosti i prihvatanja. Sloboda nije instinkt da se radi što se želi. U ogromnom i složenom društvu, to nije moguće; otud i sukob između pojedinca i društva, mnoštva i jedinke.

Dani su bili užareni; jara je gušila, a na toj visini sunčeve su zrake prodirale u svaku poru vašeg tela i stvarale blagu ošamućenost. Sneg se naglo topio, a struja je postajala sve mutnija. Ogromni vodopad slivao se kao bujica, ističući iz velikog glečera, možda kilometar dugog. Ta bujica neće nikada presušiti.

To veče otvorilo se nebo. Oblaci su se sakupljali nad planinom, sevalo je i grmelo, i počela je kiša; mogli ste je omirisati.

U toj maloj sobi što se nadnosila nad rekom sakupilo ih se troje, četvoro. Došli su iz raznih delova sveta, s jednim zajedničkim pitanjem. Nije bilo toliko važno njihovo pitanje, koliko njihovo stanje. Njihovo vlastito stanje duha govorilo je mnogo više od pitanja. Pitanje je bilo poput vrata koja su vodila u kuću s mnoštvom soba. Nisu bili baš suviše zdravo mnoštvo, i nosili su izvestan pečat nesreće. Bili su obrazovani – šta god to značilo – i govorili su više jezika.

''Zašto čovek ne bi koristio droge? Vi ste očigledno protiv toga. Vaši ugledni prijatelji su ih koristili, napisali knjige o njima, hrabrili i druge da ih uzimaju, i oni su s dubokom snagom osetili lepotu običnog cveta. I mi smo ih uzimali, i zanimalo bi nas zašto ste vi protiv tih hemijskih iskustava. Konačno, i naš celokupan fizički organizam je bio-hemijski proces, i dodati mu izvana hemijski spoj može samo pružiti iskustvo koje se približava stvarnom. Vi sami niste uzimali droge, zar ne? Kako ih onda, bez eksperimentisanja, možete osuđivati?''

Ne, mi nismo izimali droge. Mora li se čovek napiti, da bi znao šta je treznost? Moramo li oboliti, da bi znali šta je zdravlje? Pošto je uz uzimanje droga vezano nekoliko stvari, da pažljivo krenemo s celim tim pitanjem. Otkuda uopšte ta nužda uzimanja droga – droga koje obećavaju psihodelično proširenje svesti, duboke vizije i žestinu? Očigledno je da ih čovek uzima zato što je njegova vlastita percepcija otupila. Jasnoća je zamućena, a čovečji je život prazan, bezličan i besmislen; čovek uzima droge kako bi se uzdigao iz te bezličnosti.

Intelektualci su od droga stvorili nov način života. U celom svetu možemo videti razdor, neurotične prisile, sukobe, bolnu mizeriju života. Svesni smo agresivnosti, njegove surovosti, njegove krajnje sebičnosti, koje nisu ni jedna religija, ni jedan zakon, niti uspeli ukrotiti.

U čoveku je toliko anarhije – i takvih naučnih sposobnosti. Taj nesklad stvara pustoš u svetu. Nepremostivi jaz izmeđ i čovekove surovosti dovodi do ogromnog haosa i bede. To je očigledno. Zato se intelektualac, koji se zabavljao raznim teorijama – vedantom, zenom, komunističkim idealima i sličnim – ne pronašavši izlaz iz čovekove nevolje, sada okreće zlatnoj drogi koja će uroditi dinamičnim zdravim razumom i harmonijom. Otkriće ove zlatne droge – potpunog odgovora na sve – očekuje se od naučnika, i on će je verovatno i otkriti. A pisci i intelektualci će njome mahati kao sredstvom za zaustavljanje svih ratova, kao što su do jučer mahali komunizmom ili fašizmom.

Ali um, sa svojim čudesnim sposobnostima za naučna otkrića i njihovu primenu, još uvek je jadan, ograničen i slepo pobožan, a sasvim sigurno će i dalje biti jadan, nije li tako? Vi možete jednom od ovih droga imati izvanredna i eksplozivna iskustva, no da li će čovekova duboko usađena agresivnost, bestijalnost i patnja iščeznuti? Ako ove droge mogu razrešiti zamršene i složene probleme odnosa, onda nemamo više šta dodati, jer su onda odnos, težnja za istinom, dokončanje patnje, redom vrlo prosta stvar, koja se rešava naprstkom nove zlatne droge.

To je sigurno krivi pristup, zar ne? Kaže se da te droge pružaju iskustvo koje se približava stvarnosti, i zato pružaju nadu i ohrabrenje. Ali senka nije stvarnost, i zato pružaju nadu i ohrabrenje. Ali senka nije stvarnost; simbol nikada nije činjenica. Kao što se vidi u celom svetu, simbol je obožavan, a ne istina. Nije li dakle laž tvrditi da se ishod ovih droga približava istini?

Nema dinamične zlatne pilule koja će rešiti naše ljudske probleme. Njih je moguće rešiti jedino radikalnom revolucijom čovekovog duha i srca. To traži naporan, stalan rad, gledanje i slušanje, a time i krajnju senzitivnost, osetljivost.

Najviši vid senzitivnosti je najviša inteligencija, i nijedna ikada izumljena čovekova droga neće darivati tu inteligenciju. Bez te inteligencije nema ljubavi; a ljubav je odnos. Bez te ljubavi, nema dinamične ravnoteže u čoveku. Tu ljubav ne možete dobiti - od sveštenika ili njihovih bogova, filozofa, ili zlatne droge.